NEVAŽNA SITNICA
Uzimam ono malo bisera istkanih od suza
u srce ih slažem kao ledene kocke
što život mi čine životom.
Sama u toj praznini ledenih stijena
nemoćnih ruku kao mramorni kip
još uvijek sjedim na hladnoj klupi sumraka.
Osamljenost je jedino što dotiče moje misli
u goste me ne poziva
samo vječno pitanje postavlja
gdje smo do sada bili,
a zapravo ne želi saznati.
Padam u ruke budućnosti noći
gdje treptaji ne progovaraju
tu vlada tišina,
ipak začuju se mukli i daleki glasovi,
jer vrijeme i prošlost nas uvijek prestižu
u nevažnoj sitnici.
